|
|
Historijat hrvatske pismenosti i književnosti i hrvatska standardnojezična pretpovijest i povijest predstavljaju jednu od najoriginalnijih europskih kulturnojezičnih pojava, u ponečem apsolutno jedinstvenu, tako da se ne može usporediti ni s kojim drugim razvojem, slavenskim ili neslavenskim. Tako je primjerice uloga crkvenoslavenskoga jezika bila bitno drugačija i od one na slavenskom zapadu (zapadnoslavenski jezici i slovenski) i od one na slavenskome istoku (istočnoslavenski jezici i bugarski, makedonski i srpski). Kod prvih je crkvenoslavenski utjecaj završavao u najboljem slučaju već u 10. stoljeću, kod drugih praktički u 19. st. Ili pak pitanje pisma: ni u jednome europskom jeziku nisu se u tijeku njegove povijesti upotrebljavala tri različita pisma osim u hrvatskome - hrvatska (uglasta) glagoljica, zapadna (hrvatska, bosanska) ćirilica i latinica. To su samostalna pisma, a ne inačice istoga pisma kao što su fraktura i irsko pismo inačicama latinice, a građanska je ćirilica inačicom crkvene.
Povijest hrvatske pismenosti može se podijeliti na šest razdoblja, to jest tri predstandardna i tri standardnojezična:
PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA
1. razdoblje - srednjovjekovna pismenost, razvoj od prihvaćanja glagoljice koncem IX. stoljeća pa sve do konca XV. stoljeća; postupna izgradnja hrvatskocrkvenoslavenskog jezika u crkvenoj uporabi i hrvatskocrkvenoslavensko-čakavskoga amalgama u građanskoj (pretežno pravnoj) uporabi, sporadično prodiranje kajkavskih i štokavskih crta u taj amalgam, pri koncu prvoga razdoblja; sukcesivno pojavljivanje ćirilice sredinom XII. i latinice u XIV. stoljeću; reduciranje neleksičkih crkvenoslavenskih elemenata, osobito u latiničnoj pismenosti; u posljednjim dvama desetljećima XV. stoljeća tiskaju se već glagoljske inkunabule; pismenost se zasniva na crkvenoslavenskome duhovnom naslijeđu i na utjecajima srednjovjekovnoga latinizma.
2. razdoblje - nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti u XVI. stoljeću i njihovih jezičnih izraza (zasnivanih na raznim dijalektima svih triju narječja); ravnoteža čakavskoga, štokavskog i kajkavskoga narječja u pismenosti i čakavštine i štokavštine u beletristici; veze među piscima, ali odijeljene čitalačke publike; nastanak dvaju hrvatskih teritorijalnih kompleksa: sjeverozapadnoga (sjevernočakavsko-kajkavskog) i jugoistočnoga (južnočakavsko-štokavskog); nazadovanje glagoljice (žanrovsko i teritorijalno); zapadni utjecaji (latinska poezija, petrarkizam, renesansa).
3. razdoblje - evolucija i umnažanje broja hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika (štokavskih, kajkavskih, čakavskih) u XVII. stoljeću i u prvoj polovici XVIII. stoljeća; jačanje međusobnih veza unutar obaju kompleksa i među njima; prevlast štokavštine u jugoistočnome hrvatskom kompleksu; nazadovanje čakavštine i zapadne ćirilice u drugoj fazi 3. razdoblja (1. polovica XVIII. stoljeća); konsolidacija hrvatskoga kajkavskog pismenog jezika; novoštokavsko napredovanje u jugoistočnome kompleksu; razmišljanja o hrvatskome jezičnom zajedništvu i o reformi grafije; slabljenje literarnosti i jačanje polifunkcionalnosti.
RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOGA STANDARDA
4. razdoblje - ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom kompleksu u 2. polovici XVIII. stoljeća i u prvim desetljećima XIX. stoljeća, početci standardizacije u tome jeziku i jačanje njegova utjecaja na sjeverozapadni kompleks; relativno brz iako nedovoljno širok proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika i njegova (orto)grafijska stabilizacija; nestanak čakavske pismenosti; pobjeda latinice na jugoistočnom kompleksu, uz svjesne napore za pojednostavljenje i izjednačenje grafije u novoštokavskome jeziku; jačanje veza među kompleksima; širenje funkcionalnog potencijala i polivalentnosti obaju hrvatskih iznadregionalnih pismenih jezika u procesu standardizacije, uz slabljenje ili stagnaciju čisto beletrističkih funkcija i uz jačanje napora za uklanjanje jezično kritičnih točaka (razmjerno bogata gramatičarska i leksikografska djelatnost, iznadregionalno usmjerena).
5. razdoblje - hrvatski narodni preporod u tridesetim godinama XIX. stoljeća i razvoj do konca stoljeća; priključenje sjeverozapadnoga kompleksa jugoistočnomu; općehrvatska grafijska reforma; krivudav razvoj, ali i bitan napredak novoštokavskoga standarda kao jedinoga hrvatskog standardnoga jezika; postupno uklanjanje ijekavsko-ikavskoga dvojstva polovicom 5. razdoblja; borba raznih koncepcija o optimalnome tipu hrvatske standardne novoštokavštine; borba s duhovnim ostatcima jezičnoga regionalizma; natjecanje između morfonološkoga i fonološkog načela u pravopisu; pomak u fizionomiji standardne novoštokavštine i pobjeda fonološkoga pravopisa na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, uz stabilizaciju grafije.
6. razdoblje - razvoj u XX. stoljeću: konsolidacija standarda u glavnim pitanjima; prividno pravopisne oscilacije kao odraz otpora prema pokušajima jezične unifikacije (upravo: asimilacije); shvaćanje o potrebi posebne stabilne hrvatske novoštokavske norme prevladava sredinom šezdesetih godina; žestoki sukobi na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih godina i od tada tih stalan napredak hrvatskoga standardnog jezika usprkos pritiscima vlasti; grozničav razvoj u oslobođenoj hrvatskoj državi devedesetih godina. Osim toga, još početkom stoljeća rađaju se novočakavska i novokajkavska dijalektalna beletristika, pretežno poezija, obje regionalno neujednačena dijalektnog izraza.
Iz sažeto izložene povijesti hrvatskoga jezika i njezine periodizacije izdvaja se nekoliko problema. U prvome se redu uočava izvanredno oštar kontrast između prvoga i drugog razdoblja. Prvo je trajalo šest stotina godina (X-XV. st.), drugo samo jedno (XVI.) stoljeće. Prvo je izgradilo čakavsko-hrvatskocrkvenoslavenski amalgam, koji se već počeo otvarati prema kajkavštini i štokavštini te širiti svoje funkcionalne potencijale pa je već na koncu XV. stoljeća, dakle na pragu novoga vijeka, mogao (mutatis mutandis) preuzeti ulogu kakvu je odigrao sličan srednjorusko-ruskocrkvenoslavenski amalgam tek pri koncu XVIII. stoljeća - to jest da postane materijalnom osnovicom jezičnoga standarda. No to se nije dogodilo - naprotiv, djelokrug opisanoga hrvatskog jezičnog amalgama drastično se teritorijalno suzuje (otprilike na trokut zadarsko područje - šira kvarnerska area - Pokuplje), veze među hrvatskim krajevima slabe zbog rascjepkanosti na razne državne formacije (Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, Mletci, Austrija) i osobito zbog prijetnje otomanskih osvajanja, a na raznim se područjima počinje razvijati nova pismenost na nekoliko čakavskih, štokavskih i kajkavskih dijalekata.
|
|
prethodna
|
1
2
3
4
5
6
|
sljedeća
|
|
|
| |
| Faust
VRANČIĆ, Dictionarivm qvinqve nobilissimarvm ... |
predgovor: [prema: Faust Vrančić, Dictionarium..., Novi
Liber, Zagreb 1992 (pretisak)] |
|
OPŠIRNIJE
|
| Bartol
KAŠIĆ, Institutiones linguae lllyricae (1604) |
prema pretisku: Institutiones linguae Illyricae/Osnove
ilirskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Zagreb, 2002. (prevela: Sanja Perić-Gavrančić)
|
 |
|
OPŠIRNIJE |
|
Jakov Mikalja Blago jezika slovinskoga (1651.) |
|
|
OPŠIRNIJE |
|
|
Ardelio Della Bella |
|
|
|
OPŠIRNIJE |
|
Ivan Belostenec |
|
|
|
OPŠIRNIJE |
|
|
|
|
|
Copyright © Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2004. - 2006.