Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Faust VRANČIĆ, (Šibenik, 1551. - Venecija, 1617.)

Uvećajte sliku klikom na ikone.

Faust Vrančić rođen je u Šibeniku, školovan u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Zaredio se kad mu je umrla žena i ubrzo nakon ređenja postao čanadskim biskupom. Nakon odlaska iz Ugarske nastanjuje se u Italiji. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Pokazivao je interes za tehniku kao i za humanističke znanosti. U djelu Novi strojevi (1595.) opisao je nekoliko tehničkih izuma. Poznati su mu tekstovi Nova logika i Kršćansko ćudoređe (1616.). Autor je nabožne knjige Život nikoliko izabranih divic (1606.) i jednoga članka o slavenskim narodima.

Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae(1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika. Rječnik je posvećen Španjolcu Alfonsu Carrillu, provincijalu austrijske isusovačke provincije.

Knjiga je mali kvart-format, ima 6 predgovornih stranica i 128 stranica rječnika. Prema Putančevu izračunu, hrvatskih riječi ima oko 3800. Na posljednjih šest stranica donosi na pet jezika tekstove Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja, Očenaša i Zdravo Marije.

Taj se rječnik može smatrati pravim početkom hrvatske leksikografije. Iako je hrvatski stupac (dalmaticae) na četvrtom mjestu, rječnik je važan za proučavanje hrvatskoga leksika Vrančićeva doba.
Narječna podloga rječnika je čakavska s ikavskom zamjenom jata, na koju se naslojavaju elementi štokavskoga. Obično se ističu kao štokavski elementi ograničeni primjeri s ijekavizmom, refleks prasl. d' kao đ/j, te naporedna uporaba zamjenica što/ča. Izrazitije je unošenje štokavskih, prvenstveno dubrovačkih leksema u hrvatski niz. Jedan broj leksema potječe iz kajkavskoga narječja ( oblok, prikliti, špot…). Najizrazitiji utjecaj kajkavskoga nalazimo u nazivima mjeseci, gdje sičen, traven dolaze s kajkavskom vokalizacijom i kajkavskim značenjem: sičen je jednako veljača, a traven odgovara štokavskom svibanj. Sve to govori da Vrančić ima pred očima narječno neujednačen hrvatski teren i da leksičko blago crpe iz svih narječja. Izvjestan broj riječi dolazi iz crkvenoslavenske tradicije (težati, sobstvo, slovo, dreseliti se). Rječnik je zabilježio i talijanske posuđenice, što je očekivano s obzirom na Vrančićevo podrijetlo.

Klasificirane po značenjskim skupinama, hrvatske se riječi vežu za pojmove religije, crkvene hijerarhije, pomorstvo, život u gradskoj sredini, poljoprivredu, stočarstvo.
Zanimljivo je da Vrančić nije u svoj rječnik unosio leksik književnih djela, posebno je nesklon bio petrarkističkom poetskom repertoaru.
U rječniku nalazimo i prijedlog reforme latinice. Vrančić je prihvatio grafijsku praksu temeljenu na mađarskim grafijskim rješenjima (cz = /c/, cs = /č/, sz = /s/, te ju kombinirao s tzv. južnim (talijanskim) uzusima, na primjer x=/ž/. Cilj mu je bio ustanoviti grafijski nacrt koji omogućuje jasan i jednoznačan izgovor, odnosno ukloniti iz hrvatske latinice sve grafijsko-pravopisne nedosljednosti i dvomislenosti.

Najozbiljnijim nedostatkom smatra se to što riječi nisu leksikografski obrađene, nego su nanizane u temeljnim oblicima, i to u svim jezicima.
Vrančićev Dikcionar podloga je rječniku praškoga benediktinca Petera Lodereckera (1605.), koji je Vrančićevu nizu od 5 jezika dodao još poljski i češki stupac. Vrančićev je rječnik posebno popularan bio u Mađarskoj, gdje je u 19. st. doživio novo izdanje. Na temelju Vrančićeva rječnika napravio je mađarsko-talijanski rječnik Hedvig Sulyok i objavio ga u Szegedu 2001.g.
Vrančićev je rječnik poslužio za nastanak mnogih obrata. Tako je npr. rukopisni rječnik koji se atribuira Kašiću, premda autorstvo Kašićevo nije dokazano, hrvatsko-talijanski obrat Vrančićeva rječnika uz dodatak jednoga broja (oko 800) posebnih leksema. Iz Vrančića je crpio i Jakov Mikalja za svoj rječnik Blago jezika slovinskoga (1649/51).

Tekst "Quinque" možete pogledati ovdje: