Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje


	Jezično savjetništvo Jedna je od važnih djelatnosti Instituta bilo davanje jezičnih savjeta i lektoriranje tekstova na hrvatskome jeziku. Nekada su se savjeti davali telefonski, a posljednjih se godina savjeti daju isključivo pismeno. Mnogi znanstvenici Instituta davali su jezične savjete na Hrvatskome radiju u emisiji Govorimo hrvatski, na Hrvatskoj televiziji te u Vjesniku. U knjizi Govorimo hrvatski. Jezični savjeti koju je priredio Mihovil Dulčić, a izdali Hrvatski radio i Naklada Naprijed, sudjelovali su i znanstvenici iz Instituta: Eugenija Barić, Milica Mihaljević, Ljiljana Šarić, Vanja Švaćko i Marija Znika. Jezični su savjeti i upiti te građa nastala na temelju lektoriranja poslužili kao građa za dva savjetnika nastala u Institutu. Prvi je savjetnik Jezični savjetnik s gramatikom Vide Barac-Grum, Dragice Malić, Slavka Pavešića i Zlatka Vincea (uredio Slavko Pavešić) objavljen 1971. godine. Taj je savjetnik imao iznimno važnu ulogu u razvoju hrvatskoga standardnog jezika, hrvatske jezične posebnosti i u oblikovanju svijesti o postojanju i potrebi čuvanja te jezične posebnosti. Sastoji se, kako se i iz naslova može zaključiti, od dva dijela: prvoga u kojemu se donose jezični savjeti i drugoga koji je priručna gramatika, u kojoj se ističe dotad najbolje obrađena sintaksa padeža. Prvi je dio organiziran abecedno. Natuknica je riječ, oblik ili dio riječi povezan s kakvim problemom ili nedoumicom. U Savjetniku se donose i etnici i ktetici. U tom se savjetniku ne obrađuju problemi povezani s naglašavanjem riječi. Natuknice nisu naglašene, a u popratnoj se gramatici donose samo opća pravila naglašavanja. Jezični savjetnik s gramatikom naglašeno je purističan. U složenoj jezičnoj situaciji u kojoj ni u naslovu nema pridjeva hrvatski, jer to onemogućuju ondašnje političke prilike, on štiti "književni jezik zapadnih krajeva" u iznimno delikatnoj političkoj situaciji. Česta je stoga napomena da se natuknica upotrebljava "u istočnim krajevima", a velika je pozornost u uvodnome dijelu posvećena tomu da se objasne razlike između dviju varijanata (zapadne i istočne) jednoga, hrvatskoga ili srpskoga jezika. Međutim, Jezični savjetnik s gramatikom ne iscrpljuje se samo u označivanju srbizama u hrvatskome jeziku; usto što se velika pozornost posvećuje tuđicama, dijalektizmima, arhaizmima i zastarjelicama te novotvorenicama, dakle uređivanju leksičke razine, on nastoji biti purističan u najboljemu mogućem smislu, u težnji da uspostavi postojan jezični sustav, vodeći u prvome redu računa o njegovim unutrašnjim zakonitostima, o tome da ga oblikuje i tradicija i govorna praksa i jezični utjecaji i izvanjezična stvarnost. Nažalost zbog političkih razloga taj savjetnik nikada nije doživio drugo izdanje. To što su mnoga rješenja tog savjetnika prevladana, zastarjela, s današnjega gledišta pogrešna, ne umanjuje njegovo povijesno značenje. Ipak, nakon više od dvadeset godina, kad su to političke prilike omogućivale, bilo je nemoguće izdati novo izdanje tog savjetnika pa se pristupilo izradbi novoga savjetnika. Tradiciju Jezičnoga savjetnika s gramatikom, smisao i smjer te tradicije, autori drugoga jezičnog savjetnika nastalog u Institutu htjeli su nastaviti i dovesti do kraja. I taj je jezični savjetnik nastao u vrijeme burnih političkih previranja u desetljeću u kojemu je objavljeno desetak jezičnih savjetnika i razlikovnika. Hrvatski jezični savjetnik Eugenije Barić, Lane Hudeček, Nebojše Koharovića, Mije Lončarića, Marka Lukende, Mile Mamića, Milice Mihaljević, Ljiljane Šarić, Vanje Švaćko, Luke Vukojevića, Vesne Zečević i Matea Žagara u redakciji izvršnoga uredništva: Lane Hudeček, Milice Mihaljević i Luke Vukojevića objavljen je 1999. godine u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Školskih novina i Pergamene. Savjetnik su recenzirali Ivo Pranjković, Josip Silić i Stjepko Težak. Savjetnik je djelo koje se u velikoj mjeri naslanja na tradiciju Jezičnog savjetnika s gramatikom, ali ipak djelo koje nema izravna uzora u jezikoslovnoj kroatistici ni po koncepciji ni po obujmu. Savjetnik je namijenjen svima koji služeći se hrvatskim standardnim jezikom imaju kakvih gramatičkih, leksičkih, pravopisnih ili naglasnih nedoumica, svima onima kojima je na bilo koji način stalo do jezične pravilnosti i pravilne uporabe jezika - jednom riječju, svima onima kojima je do jezične kulture. Namjera je autora savjetnika bila da on bude ukupna svota trenutačnog stanja hrvatske normativistike i standardologije. Savjetnik se dijeli na dva osnovna dijela: prvi je opći dio, u kojemu se daju objašnjenja nekih općenitijih postupaka te objašnjenja određenih glasovnih, morfoloških, tvorbenih, sintaktičkih, leksičkih i pravopisnih jezičnih pojava. U tome se dijelu objašnjavaju i osnovna načela odabira natuknica u rječničkome dijelu Savjetnika te načela njihove obradbe. Drugi je dio rječnik koji ima oko 81.000 savjetničkih natuknica. Broj natuknica toliko je velik jer je primijenjeno načelo da ni po cijenu ponavljanja i neekonomičnosti ne smije izostati ništa što ima ikakvu savjetničku vrijednost. U rječnički dio Savjetnika ušle su sve na koji god način (pravopisno, naglasno, gramatički ili leksički) nepravilnošću obilježene riječi, tj. riječi u vezi s kojima postoji bilo kakva nedoumica. Tako su u Savjetnik ušli regionalizmi, historizmi, zastarjelice, žargonizmi, kolokvijalizmi, europeizmi. Jedini kriterij za izbor natuknica bila je njihova savjetnička obilježenost. Ta dva savjetnika pokazuju veliku važnost koja se poklanja jezičnome savjetništvu i jezičnomu normiranju u radu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. U budućemu ustroju Instituta predviđen je i odjel za normu. To područje svakako treba i dalje razvijati te postojeći veliki Hrvatski jezični savjetnik dopuniti i preraditi prema već utvrđenim kriterijima.